"He'll give you everything, everything you want, just not his heart," they told her. She never believed them.
Lucius Malfoy
Emotions were for the weak, weren't they? So when exactly did things start changing?
Eliza Romanov
She believed in happiness and love, but in the end things never have fairy tale ending.
Artemisia Macmillan
May-born witches will marry Muggle. Who'd guess it was true.
Arachne Macmillan
She promised herself she'll get back to everyone who hurt her. It was just matter of time.
Helena Flint
It was never her intention to do things, she did. They were wrong, she admits it.
Alecto Carrow
Being the most loyal or faithful, didn't help when the end came. Some people just don't care.
Annabell Glitth
She had everything, the love, the life, but things went wrong, and she had to pay.
Lucille Ellwood
She was just a temporary replacement and was well aware of that. However things change.
Lysandra Malfoy
The best of the best, she never had flaws. To everyone she was perfect, while suffering inside.
Vladimir Dimitrovski
When he saw her, the world turned upside down and time stopped. Why couldn't he be better?
William Nott
Best friends forever as they say. Or perhaps that there's no friendship between a wizard and a witch?
O Fortune....
O Fortune, like the moon
stands constantly changing,
ever waxing or waning.
Hateful life now oppresses
and then soothes as fancy takes it.
Poverty and power,
it melts them like ice.
Fate - monstrous and empty,
you whirling wheel,
stand malevolent,
well-being is vain and always fades to nothing,
shadowed and veiled
you plague me too.
Now through the game
I bring my bare back
to your villainy.
Fate, in health and virtue,
is against me driven on
and weighted down,
always enslaved.
So at this hour without delay
pluck the vibrating strings.
Since Fate strikes down
the string man,
everyone weep with me!
I dalje ne mogu vjerovati da sam prije nekoliko dana završila Veronicu, i zbog toga sam odlučila malo promjeniti epilog. I da s tim dobijem taj osjećaj kraja. Jednom sam sebe uhvatila da razmišljam kako uskoro trebam napisati post na Veronici.
I malo upozorenje za sve, dva zadnja posta najvjerovatnije djeluju zbrzano zato što to najvjerovatnije i jesu. U subotu sam dostigla neku tačku u pisanju kada mi je jednostavno bilo zlo od Veronice, Luciusa i ostalih likova tako da sam odlučila da taj dan završim Veronicu. I za divno čudo sam uspjela. Divim se sama sebi što nikada nisam obrisala ovu priču.
Sada ni ne želim da pogledam prve postove da vidim samo koliko sam loše pisala. Nije da hoću da kažem da sam se previše popravila, jer iskreno, objektivno gledajući, naš jezik mi malo postaje hrđav. Okrivite sve knjige na engleskom koje čitam.
Također sam se željela zahvaliti svima koji su pročitali Veronicu. Bili ste mi iznimna podrška, i jako sam zahvalna na tome. Ne bih mogla bez vaših komentara Hvala svi! Ja vas nastavljam čitati.
Ako nekoga zanima, imam još dva bloga Zoe i Maisie (kojeg pišem u duetu sa Rei).
Jedanest godina je bilo dovoljno vremena da se neke stavri promjene, razmišljala je Veronica. Da li su se pormjenile na bolje ili gore, nije mogla tačno odrediti. Kao i svakom životu bilo je dobrih i loših stvari. Lucreziu je mogla svrstati u jednu od dobrih stvari, kao što je napokon njena ljubav bila uzvraćena, do neke mjere.
I sada kada je gledala nazad na svoj život bila je sigurna da ga nikada ne bi promjenila za drugi, jer je ovaj bio savršen za nju, bez obzira što je početak bio ispunjen tolikim razočarenjima. Ponekad se ipak mogao doživjeti onaj sretan završetak.
I konačno, nakon dugog iščekivanja došao je onaj trenutak kada je Lucrezia trebala otići u Hogwarts. Nikada se Veronica nije tome radovala, tačno nije mogla reći zbog čega ali nikako nije mogla podnijeti činjenicu da će Lucrezia biti udaljena od nje.
Ta djevojčica joj je prirasla srcu više od bilo čega, uključujući i svoj vlasitit život, što je donekle bilo razumljivo zato što joj je bila kćerka. Voljela je tu malenu djevojčicu sa plavim loknama, i smeđim očima.
**
„Da li je sve spremno?“ Začula je Luciusov glas sa dna stepenica.
Pogledala je jednom Lucreziu koja je klimnula glavom, smješeći se. Iskreno je sumnjala da bi njena kćerka mogla zaboraviti bilo šta. Nekim dijelom je bila ubjeđena da je provela cijelu prošlo noć spremajući i raspremajući kovčeg.
„Sve je spremno“, rekla je, izvadivši štapić. Jednom je zahamhnula i kovčeg se vinuo u zrak.
Lucrezia ju je srento uhvatila za ruku, i njih dvije su polako silazile niz stepenice.
„I ja ću to uskoro moći uraditi!“ Glasno je izjavila, skočivši na posljednju stepenicu i onda u očeve ruke.
„Lucrezia“, začula ga je kako je opominje. Veronica je prevrnula očima, nikada ne razumivši Luciusovu potrebu da od tog djetata već napravi ženu. Ponekad je trebalo dopustiti im da budu samo djeca i ništa više.
Nekoliko minuta kasnije njih troje je stajalo na platformi 9 ľ. Veronica nije bila sigurna da li je uvijek bilo toliko ljudi, jer sada nije mogla suspregnuti grimasu kada je udarila u najmanje desetoro ljudi na putu do vlaka.
Lucius je pomogao Lucrezii sa kovčegom, i onda je plavokosa djevojčica stojala ispred Veronica, jedva suzdržavajući suze.
„Nedostajat ćeš mi“, rekla je Veronica, i djevojčica joj se bacila u zagraljaj. „Ne brini, pisat ćemo ti svaki dan ako treba.“ Tiho je prošaputala, rukom prolazeći kroz njenu kosu. Lucrezia je podigla pogled, dok je rukom obrisala jednu suzu.
„Ne svaki dan“, odlučno je rekla. Ispravila se, i jednom pogledala prema ocu.
„Ponašaj se i pazi se“,
Nasmiješila se, ali ipak odgovorila. „Da, gospodine.“
Uz taj posljednji osmijeh, i mahanje, nestala je u unutrašnjosti vlaka.
„Da li misliš da će sve biti uredu?“ Upitala je Veronica, na izlazu sa King's Crossa. Podigao je pogled prema daljini, tek nakon kraće pauze odgovarajući:
Postojale su stvari za koje je vjerovala da bi joj Lucius uradio. Također su postojale stvari za koje je vjerovala da nikada ne bi uradio. To nije bilo zbog toga što joj on ikada rekao da to nikada ne bi uradio, jednostavno je pretpostavljala.
U tih nekih pet minuta sve njene pretpostavke o Luciusu su se raspršile u oblaku prašine. Sada je bilo kao da nisu postjale. Zaista tako je bilo. Sve što je nekada mislila o Luciusu više nije bilo istina što je duže gledala u prokletu sliku.
Bacila je Dnevni Prorok i on je udario u zid. Otvorio se na stranici koja je prikazivala Luciusa kako se ljubi sa djevojkom. Djelovalo je kao da ju je slika izazivala. Šakom je lupila od sto, te se sve na njemu zatreslo.
Nikada se u životu nije osjećala bijesnije. Tko god je bio na slici, platit će skupu, uključujući i Luciusa. U životu nije pomislila da bi joj to uradio.
„Prokletnik!“ Viknula je u praznu sobu. Njen uzvik nikada nije dobio odgovora. Još jednom je pogledala prema slici, shvatajući da je postojala samo jedna osoba na svijetu koja bi čekala toliko dugo da joj se osveti.
Helena.
Bila je u potpunosti sigurna da je to ona uradila. Sjećala se svih pogleda koje je uputila Luciusu. Sjećala se svakog puta kada je dotakla Luciusa i kada ju je ljutito pogledala. Skočila je iz stolice, obarajući je na pod. Nije mogla manje mariti. U nekoliko koraka prešla je razdaljinu između stola i kamina.
Zgrabila je dovoljno letipraha, stala u kamin, te ga bacila. Glasno je uzviknula Rose's Hallow. U tom kratkom uzviku su bile sadržane sve frustracije tog jutra. Taj jednostavan uzvik joj je bio dovoljan da se smiri, barem trenutku. Tako kada se pojavila u Heleninom dnevnom boravku, djelovalo je kao da nikada nije vidjela novine.
Kada ju je ugledala, Helena je skočila na noge i izvukla štapić. „Šta radiš ovdje?“
Veronica se na to pitanje glasno nasmijala. tek tada je bilo očigledno koliko joj se maska hladnokrvnosti i nemarenja topila pred očima. Kasnije će Helena tvrditi da nikada nije vidjela strašini prizor, nego kada se Veronica smijala bez prestanaka cijelih deset minuta, dok je ona blijedno gledala.
A kasnije će Veronica tvrditi da se nešto takvo nije desilo.
„Morala si to uraditi, zar ne?“ Proskitala je crnokosa žena, ispravljajući se. Primjetila je da je to pitanje uhvatilo Helenu nespremnu. Toliko je bila sigurna da je to ona uradila.
„Uraditi šta?“ Upitala je Helena. Možda bi nekada ranije Veronica povjerovala da je bila ništa više nego zbunjena, ali sada nije obraćala pažnju na očigledne znake Helenine zbunjenosti.
„Nemoj mi se tu praviti kao da ne znaš šta si uradila!“ Viknula je, sada vadeći i svoj štapić. „Nemoj se praviti kao da nisi poljubila mog muža!“ Zadnje riječi je pljunula, ne želeći da razmišlja šta joj je Lucius uradio.
Helena je nekoliko trenutaka gledala u Veronicu, kao da je izgubila razum. I onda se počela mahnito smijati.
„Ja... spavala sa Luciusom?“ Helena je uspjela prozboriti izmešu napada smijeha.
U tom trenutku Veronica je osjetila krv kako joj kola venama, i toplinu u obrazima. O sljedećoj stvari koju je uradila nije razmišljala. Zapravo nije se sjetćala da ju je uopšte uradila.
„Stupefy!“ Viknula je, čarolija je za centimetar promašila Helenu, koja se istog trenutka ispravila, mršteći.
„Niko ti nije dao pravo da uništavaš stvari u mojoj kući. A kao drugo nisam spavala sa tvojim mužem. Niti bih spavala sa Luciusom.“
Kada Veronica nije ništa odgovorila, Helena je nastavila. „Ti stvarno misliš da bi ja bila zaljubljena u Luciusa nakon sedam godina. I meni govore da nisam normalna. Davno sam prebolila Luciusa“,
Veronica je spustila štapić, shvatajući ono što je Helena govorila. Možda je na kraju bila u krivu. Kada je bolje razmislila žena na slici je bila nešto manaj od Helene.
Nakon pauze, skupila je snage da progovori. „Ali tko bi onda to uradio?“
Helena se smjetila u fotelju, i prekrstila noge. „Arachne Macmillan“, jednostavno je odgovorila.
Veronica nije se mogla suzdržati a da ne podigne obrvu. „Arachne?“ Frknula je. „Zbog čega bi to ona uradila?“
Smeđokosa djevojka, je pogledala prema Veronici kao da je luda. „Ti stvarno nekada ne vidiš očigledne stvari ispred sebe. Arachne te mrzi. Mrzila te je od trenutka kada si se trebala udati za Luciusa, jer je to značilo da će se one morati udati za neke idiote. Mrzila te je, jer se zbog tebe Aretimisa trebala udati za Oswina. I mrzila te je zato što se ona morala udati za Oswina. I mrzila te je jer si ti dobila Luciusa, kojeg je voljela od kako je znala za sebe. Mislim da je to dovoljno motiva, za tebe ili ti možda treba još?“
Veronica je blijedo gledala u Helenu. Trebala je nešto da se prdrži. Imala je osjećaj da se cijela soba vritla ispred nje.
Da je Helena spavala ili se čak poljubila sa Luciusom, to bi mogla razumjeti. Ono što je Arachne uradila, nije nikako razumjela. Ona joj je bila prijateljica. Da, bila.
Okrenula se, i zaputila prema kaminu. Negdje između bacanja letipraha i uzvikivanjaWilthshire Veronica je izgovorila 'Izvini.' Helena je klimnula glavom u prazan zrak.
Kuća je bila prazna. Osjećala se praznom, kada se ponovo pojavila u njoj. Stolica više nije ležala na podu, te su novine bile podignute. Nikoga nije bilo tu. Nije imao dovoljno dostojanstva, da se pojavi u kući nakon onoga što je uradio. Nije imao dovoljno dostojanstva da je pojavi nakon što je spavao sa njenom prijateljicom. Krenula je prema spavaćoj sobi, ali kada je ugledala porteret Luciusa na stepenica, osjetila je da joj se stomak prevrnuo.
To je bila jedina stvar koja u ovom trenutku nije mogla uraditi. Penjenje uz stepenice je iziskivalo previše truda. Samo življenje u ovoj kući je bilo previše. Bez previše razmišljanja vratila se to kamina.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka prije nego je shvatila gdje se nalazila. Pogled na stari dnevni boravak je bio ugodan na neki način. U ovom dnevnom boravku je provela mnoge dane svog djetisntva. Izašla je iz kamina, otresajući pepeo sa haljine.
Bila je nazad kući. U mjestu gdje nije bila otkako se vjenačala.
Richard.
Nije ga vidjela niti je pričala sa njim od kako je otišla. No kada se niko nije pojavio da je dočeka, osjećaj krivice zbog neposjećivanaj oca je nestao. Tromo se popela uz stepenice. Svaki korak je predstaljvao napor.
Kada je napokon uspjela doći do kreveta, bacila se na njega i počela plakati.
**
Bilo je pogrešno ono što je uradio. Bilo prokleto pogrešno. Bio je prokleto slab jer je popustio njenim čarima. Kako je mogao? Obećao je Lysandri da nikada neće prevariti Veronicu. To je čak i sebi obećao nakon prve bračne večeri.
Po svemu bila je savršena supruga. Nije mu trebalo ništa više od nje. Uvijek je bila tu za njega, uvijek ga je podupirala, i nikada kritikovala. Imali su svojih svađa, ali nikada ništa veliko. Jedinu onu noć kada je otkrila Tamnu Znam nikada neće moći izbirsati iz pamćenja.
Kada se vratio kući očekivao ju je. I zbog toga je već imao pripremljen štapić, očekujući kletve, jednu za drugom. No, kada se ništa niej desilo, počeo se pitati šta se desilo.
Možda nikada nije pročitala novine?
Otpuhnuo je. Bila je njena navika da svako jutro čita novine, i sumnjao je da je ovo jutro bilo izuzetak.
Nekoliko puta je zazvao njeno ime, ali nije dobio nikakvog odgovora. Nakon kratkog pretraživanja kuće, shvatio je da je otišla.
Sjeo je u stolicu, i nasuo sebi čašu jakog viskija.
**
U nekom trenutku između plakanja i proklinjanja Merlina, Veronica je uspjela zaspati. Istini na volju, to nije bio prijatan san, ali kada se probduila, osjećala se bolje. Na trenutak je pomislila da se ono danas nikada nije desilo, no ugledavši posteljinu shvatila je gdje je bila.
I dalje nesvjesna svojih radnji, ustala je iz kreveta, i krenula prema biblioteci. U početku nije joj bilo najjasnije gdje je išla, ali red portreta, uključujući portrer njene majke, natjerao ju je da prepozna put, kojim je nekada toliko puta išla.
Bila je sigurna da će tu pronaći svog oca.
Pokucala je na vrata, no niko nije odgovorio.
„Bonnie“, pozvala je svoju staru kućnu vilu. Istog trenutka, poznato lice se pojavilo.
„Gospođa je zvala?“ Upitala je Bonnie, zabrinuto gledajući prema crnokosoj ženi. Veronica je bila sigurna da nije izgledala lijepo, niti sređeno. Iskreno je vjerovala da je izgledala kao sranje.
„Gdje je moj otac?“
Vila je slegla ramenima. „Trebao bi biti u ovdje“, Svojim tankim prstom je pokazala prema vratima.
Veronica se zahvalila, i vila je onda nestala. Još jednom je pokucala, i kada nije dobila odgovor otvorila je vrata.
„U ime Merlina!“ Uzviknula je, ugledavši prizor ispred sebe. Richard je ležao licem prema podu. Boce raznih alkoholnih pića su bile poredane ukrug, stvarajući nepodnošljiv smrad. Ispred fotelje na kojoj je Richard nekada sjedio, bio je portret Lucretie.
Prišla je ocu, trudeći se da ne obraća pozornost na smrad. Opipula mu je vrat, tražeći puls. No nakon očajne potrage, zaključila je da ništa nije mogla osjetiti.
Richard je bio mrtav.
U nekom polusnu je uspjela pozvati Bonnie i narediti joj da se pobrine za tijelo. I još uvijek u tom polusnu je uspjela otpuzati do kamina.
„Veronica, da li si dobro?“ njeno tijelo je bilo dočekano u spremne ruke. Preputstila je Williamu da je odnese do sofe, ne mareći kako je to izgledalo. Jednostavno se sada nije mogla najterati da mari za bilo šta.
Odmhanula je glavom kao odgovor na njegovo pitanje. Sljedeća stvar koje je bila svjesna je napitak koji je bio gurnut u njenu ruku.
„Da se smiriš“, odgovorio je William, na njen upitan pogled. Bez više pitanja, popila je napitak. Nije bilo potrebno prije nego je počela osjećati učinke napitka. Smirenost je bila jedna stvar koja joj je tog trenutka bila potrebna.
Kada je postala svjesna svog okružnja, uspravila je u sofu, te popravila haljinu i kosu.
„Pročitao sam u novinama šta se desilo“, jednostavno je rekao William, uzimajući je za ruke. Pogledala je u njegove oči, blag osmijek dotičući njene usne.
„Izgleda da Dnevnik Prorok nema o čemu da piše“, uspjela se natjerati da kaže. Također je čula Williamov smijeh.
„Tu si upravu,“
Njegove riječi je pratila duga tišina, koja je bila prekinuta otkucajima sata, negdje u daljini.
U ovim trenucima Veronica se nije mogla natjerati da izvuče ruke iz Williamov stiska, bez obzira što je bila svjesna da je Lucille Ellwood bila u kući i mogla slučajno ugledati njih dvoje. Lucille je voljela Williama, toliko je joj je bilo očigledno, ali je također znala da William nije mario za nju. Jednostavno će je oženiti zato što je morao.
Bez obzira nije željela da uradi ono što je Lucius uradio. I zbog toga je uspjela izvući ruke iz Williamovog stiska.
„Žao mi je što te je uspio povrijediti“, konačno je rekao.
Nesvjesno, Veronica je podigla ruku i zatakla pramen kose iza uha. „I meni je žao.“
„Ja tebe nikada ne bih povrijedio“ Iznenađeno je pogledala prema Williamovu. Sada je sjedio bliže njoj nego ikada, i bila je svjesna činjenice da su njegove usne bile tek nekoliko centimetara od njenih.
„Volim te“, te riječi tiho prošaptane su poslale trnce niz njena leđa. Shvatajući da ih nikada neće čuti od Luciusa, ustala je. Neće napraviti istu pogrešku kao i Lucius. Neće još jednog ženi unišitit život. Lucille nije bila kriva što joj je život bio prokleto sretan.
„Williame, sada nije trenutak, niti će ikada biti“, Bez obzira koliko je željela nije mogla izbaciti notu žaljenja za Williama. I dalje je sjedio na sofi, u čudu gledajući prema njoj. „Volim te kao prijatelja.“
Te riječi su natjerale da William ustane i priđe joj, no sada se nije mogla suzdržati i odmakla se od njega. „Taj gad je povrijedi, i ti i dalje ne možeš natjerati da slijediš svoje srce. Mora da si zaista luda“
„Lucius nema nikakve veze sa ovim. Jednostavno te ne gledam na taj način. Nikada neću. Žao mi je.“
No to nije bilo dovoljno Williamu. Privukao ju je sebi i poljubio. Nakon što je izgledalo kao nekoliko sati, Veronica se uspjela izvuči iz njegovog stiska.
Krenula je prema kaminu, ali to nije bilo dovoljno brzo jer ju je William stigao uhvatiti za ruku. „Molim te, ostani.“
Odmhanula je glavom. „Ne mogu. Moram se pobrinuti za Richarda.“ Na njegov zbunjen pogled, dodala je: „Mrtav je.“
I tada je nestala u velikom, zelenom plamenu.
Sljedećih nekoliko sati je prošlo jako brzo. Uskoro njena kuća je postala poprište mnogih čarobnjaka koji su istraživali što se desilo Richardu. Između ispitivanja od strane njih, i novinara, Veronica je nekada uspjela popraviti svoju šminku i kosu. I imala je dovoljno vremena da nabaci onu svoju masku indiferetnosti, koja se to jutro rasula na sto komadića ispred Helene.
Nije bila sigurna zbog čega su tražili uzrok smrti ili je on možda bio samo očigledan njoj. Njoj je bilo očito da je previše popio, ili možda čak da je umro od slomljenog srca (kako se uhvatila da mašta poslije intervjua novinara Dnevnog Proroka).
No kasije, rekli su joj da je popio otrov. Belladonnu, ako se sjećala detalja. Tada je ruku stavila na usta, pokušavajući prikriti svoje iznenađenje. To sigurno nije očekivala od njega, ali izgleda da je za njega život bez Lucretie postao nemoguć. Možda da je bila sa njim, to bi primjetila, no nikada ga nije kontaktirala. Nije vidjela svrhu.
I sada je sve bilo gotovo. Nije više imala oca, i nije više imala muža.
Na kraju dana se nije mogla a ne nasmijati savršenoj ironiji. I ponovo te večeri zaspala je na mokrom jastuku, jedino je ovaj put plakala zbog toga što se nije mogla natjerati da voli Williama. Tako je mogla biti sretna da njim, ali njeno srce nikada nije njemu pripadalo. Zbog toga je sada bilo slomljeno.
6. rujan, 1979. godine. 12:00 časova
Pogreb je bio zakazan za šesti rujan. Veronica se pobrinula da sve obavjesti, trudeći se da izbjegne Luciusa kako god je mogla. Objavjetila je sve koji su trebali znati, spretno izbjegavajući pitanja o tome što se deševala između nje i Luciusa.
Richard će biti sahranjen u vrtu vlasitite kuće.
To jutro Veronica se pomno pripremila, svjesna činjenice da će Lucius biti prisutan na sahrani. To nikako nije mogla izbjeći. Još uvijek su imali zadatak da održe sliku ispred ljudi, ali bilo joj je muka od same pomisliti na to. To je bio jedan od razloga zbog kojeg je popila veću količinu napitka za smirivanje tako da kada je u dvanaest sati izašla napolje, osjećala se kao da se sve to dešavala van njenog tijela.
Zaposlila je ljude koji su se trebali za sve pobrinuti. Možda to nije bilo previše tradiocionalno, ali sada nije imala volje da se bavi i tim stvarima.
Ispred iskopane rupe, bila je dočekana grupom čarobnjaka i vješitca, svi odreda čistorkvi i svi prisutni zato što su morali. Kada je sjela bila je svjesna da je Lucius sjedio do nje. Pomjerila se na stolici koliko je mogla, a da ne sjedne u krilo osobi koja je sjedila do nje.
Sahrana je trajala jako kratko, jer niko nije imao bilo šta da kaže. Kovčeg je bio spušten i svi su okupila oko rupe. U isto vrijeme podigli su štapiće i hrpa zemlje je pala na kovčeg uz glasan udar.
Prije nego je bila svjesna, svi su otišli, čak i William koji je cijelo vrijeme odbijao da je pogleda.
Jedino su Lucius i ona ostali napolju. Krenula je prema kući, kada ju je Lucius uhvatio za ruku.
Trznula se kao da je bila opečena. „Pusti me, prokletniče“, proskitala mu je u lice.
Kada je bliže pogledala nije djelovao ljuto na njene riječe.
„Molim te, dopusti mi da objasnim“, bila je sigurna da je to bio prvi put kada je čula Luciusa da preklinje, ali u tom trneutku to nije bilo bitno.
„Nemaš mi ništa objašnjavati. Otišao si spavati sa nekom drugom, sada me pusti. Ne želim više ništa imati sa tobom!“ Počela je vikati u njegovo lice i to je sigurno bio jedan od razloga zbog kojeg joj je pustio ruku.
„Nije moja krivica“ viknuo je za njom. Iste sekudne okrenula se na peti, štapić uperen u Luciusove grudi.
„Nego čije je? Moja?“
Tužno je odmahnuo glavom. „Arachne je to uradila.“
„Zaista“ odmhanula je glavom, i krenula prema kući, no opet je bila zaustavljena. „Moraš naći bolji izgovor.“ Ljutito mu je rekla, ali nije ništa rekao.
Zgrabio ju je za ruku, i odvukao do kapije, gdje su nestali i dvije sekudne kasnije se pojavila ispred Luciousove kuće.
Grubo ju je povukao, tjerajući je da hoda. Možda da nije bila pod uticajam jakog napitka za smirivanje, udarila bi ga i pobjegla, ali sada se osjećala kao da ništa ne razumije.
Kada se čuo glasan tresak vrata, Lucius ju je gurnuo naprijed. Posrnula je, no srećom se uhvatila za zid, i uspjela ispraviti prije nego je pala.
„Što ovo sve znači?“ Upitala ga je, ljutito ga gledajući.
„Pokušao sam ti na lijep način objasniti ali očigledno ne razumiješ. Nisam te prevario jer sam to želio. Zar ne možeš da shvatiš da je to sve to Arachne uradila. Da samo znaš koliko puta je to pokušala uraditi. No onda je prestala, i ja sam se opustio. Bilo joj je tako lagano da me stvari pod Imperius.“
„I zbog čega bi ti trebala vjerovati? Navedi mi jedan razlog!“ Nešto glasnije je odgovorila. Čak ni sama sebi nije željela priznati koliko je očajničli željela da vjeruje njegovim riječima.
„Šta trebam uraditi da ti dokažem?“ Uzviknuo je, prolazeći rukom kroz kosu. Mogla je osjetiti notu očajnosti u njegovom glasu.
„Ne znam. Uradi nešto. Po prvi put uradi nešto čime ću znati da si se promjenio. Ne želim više da izgiravam tvogu lutku, Luciuse. Dosta mi je toga.“
Nekoliko stvari se desilo istovremeno. Lucius joj se približio, njeno srce je počelo lupati kao ludu, i onda njegove riječi koje nikada neće zaboraviti.
„Volim te“ Tto je rekao toliko tiho, da se na trenutak zabrinula da to nije čula. Gledala ga je u čudu, no on se nije obazirao na to. Stavio je ruku ispod njene brade, lagano joj podižući glavu. Sljedeće što je znala su bile njegove usne na njenim.
Prepustila se tom osjećaju, očajna da mu povjeruje. Osjetila je njegove ruke na svojim leđima, kako polako klize niže. Uzdhnula je.
Nekoliko sati kasnije, ležali su u krevetu. Gledala je u strop, uživajući u zvuku njegovog disanja. Rukom joj je prolazio kroz kosu.
„Ne znam da li ću ti moći ikada oprostiti. Bez obzira šta se desilo, prevario si me.“
„Da li mi se vraćaš?“
„Da,“
Nekoliko dana poslije
Da mu tog dana nije povjerovala, nakon posljednih nekoliko dana sigurno bi. Promjena nije bila previše očigledna, onome ko je gledao sa strane, ali njoj je bila više nego očigledna. Brinuo se više o njoj, pitao ju je šta je radila tog dana kao da ga je zaista zanimalo, i držao ju je za ruku kao da je to posljednja stvar koju je uradio.
Bez obzira da li to je za sve ovo Arachne bila kriva, nije se mogla natjerati da mu oprosti. Kada kod bi na to pomislila, bilo bi joj muka. Sada je bilo prerano.
No postojala je stvar koja je bila jako čudna. Svako jutro, posljednih nekoliko dana, Veronica je osjećala nepodnošljivu muku, i većinu jutara je provela povrćajući.
I to jutro Lucius je odlučio pozvati doktora Wyarda. Nakon brzog pregleda, čarobnjak je ushićeno uskliknuo. „Trudna je!“
Lucius i Veronica su se pogledali, nesigurni što je to značilo za budućnost.
Hvala svi! Ja vas nastavljam čitati. 