"He'll give you everything, everything you want, just not his heart," they told her. She never believed them.
Lucius Malfoy
Emotions were for the weak, weren't they? So when exactly did things start changing?
Eliza Romanov
She believed in happiness and love, but in the end things never have fairy tale ending.
Artemisia Macmillan
May-born witches will marry Muggle. Who'd guess it was true.
Arachne Macmillan
She promised herself she'll get back to everyone who hurt her. It was just matter of time.
Helena Flint
It was never her intention to do things, she did. They were wrong, she admits it.
Alecto Carrow
Being the most loyal or faithful, didn't help when the end came. Some people just don't care.
Annabell Glitth
She had everything, the love, the life, but things went wrong, and she had to pay.
Lucille Ellwood
She was just a temporary replacement and was well aware of that. However things change.
Lysandra Malfoy
The best of the best, she never had flaws. To everyone she was perfect, while suffering inside.
Vladimir Dimitrovski
When he saw her, the world turned upside down and time stopped. Why couldn't he be better?
William Nott
Best friends forever as they say. Or perhaps that there's no friendship between a wizard and a witch?
O Fortune....
O Fortune, like the moon
stands constantly changing,
ever waxing or waning.
Hateful life now oppresses
and then soothes as fancy takes it.
Poverty and power,
it melts them like ice.
Fate - monstrous and empty,
you whirling wheel,
stand malevolent,
well-being is vain and always fades to nothing,
shadowed and veiled
you plague me too.
Now through the game
I bring my bare back
to your villainy.
Fate, in health and virtue,
is against me driven on
and weighted down,
always enslaved.
So at this hour without delay
pluck the vibrating strings.
Since Fate strikes down
the string man,
everyone weep with me!
Poglavlje XII: The honeymoon, the greatest thing of all. Yeah, right
subota, 25.04.2009.
Mature content warning!
I izvinjavam se ako ovaj post ne liči ni na šta. Ponovo sam u čudnom raspoloženju.
I Mea Culpa. Nisam najsigurnija koliko odgovara, ali mi se sviđa.
------------------------------------------
25. kolovoz, 1973. Godine, 16:53 časa
Zabava je bila nešto na šta nije obraćala previše pažnje. Izgubila se u broju plesova koje je otplesala, jer nije željela da se sjeća ovog dana. Sve je trebalo biti tako sretno, svi su se smijali, svi su pričali, svi su djelovali toliko prijateljski natrojeni. Prezirala je to.
Plesala je dok je noge nisu zaboljele. Plesala sve je do onog trenutka dok niko više nije imao snage da se digne na noge i otpleše posljedni ples. A zajedno sa plesom je došlo je i piće. Popila ga je previše, i bila je savršeno svjesna toga. Da, odlučila je, da je ovo bio savršena prilika da proba očev vlastiti lijek. Sada je shvatala na kojem je principu radio. Jednostavno prestaneš obraćati pažnju na svijet oko sebe. Savršeno.
Sjedila je u stolici, teško dišući. Ovo je bio prvi put da je stala sa plesom. Lucius je sjedio pored nje, idilično jedući nešto sa tanjira. Nije obraćala preveliku pažnju. Pozvala je obližnjeg vilenjaka da joj donese još jednu času viskija.
„Ne misliš li da si malo pretjerala sa pićem?“ Eliza je sjela pored nje, tiho govoreći, trudeći se da ne izgleda zabrinuto.
Lucius je tiho ustao, i prihvatio poziv na ples od Helene. Veronica ga je gledala kako odlazi, izdišući.
„Kako si uspjela primjetiti?“ Napokon se okrenula prema svojoj prijateljici. Eliza ju je gledala svojim plavim očima, dok joj se čelo naboralo. Primila je Veronicinu ruku između svoje dvije.
„Kako neću? Ne sjećam se kada sam te zadnji put vidjela da toliko piješ bilo koje piće. I pored toga djeluješ opuštenije.“ Rukom je pokazala na način na koji je sjedila u stolici. Veronica se istog trenutka ispravila i pogledala ispred sebe.
„Uredu sam“, rekla je, izvlačeći svoju ruku iz Elizinih.
Eliza je samo zatresla glavom. „Nisi, nemoj mi lagati!“
Istog trenutka Veronica ju je ljutito pogledala. „Šta ti znaš o bilo čemu? Uživaš bez ikakve obaveze, možeš biti sa bilo kim. Nemoj se praviti da me razumiiješ. Ne znaš ti ništa!“ Ustala je sa stolice, i krenula prema ljuljašći. Mjestu gdje je prvi put upoznala Luciusa, ali je taj mali detalj zaboravila. Samo se sjećala kada je tu provodila sretne trenutke.
Čula je nečije korake iza sebe. Znala je da je to Eliza. Željela je da nešto vikne, ali je shvatila da je već napravila dovoljno scene. Jedva je čekala da pobjegne odavdje. Odahnula je, kada je ugledala ljuljačku, zakačenu za granu hrasta. Požurila je prema njoj.
Jedva je uspjela jesti na nju. prokleta vjenčanica je bila previše velika da bi lijepo sjela. Čim se okrenula, vidjela je Elizu kako stoji, a iza nje, goste koji su se još uvijek zabavljali. Lucius je i dalje plesao sa Helenom, ni ne obraćajući pogled na nešto drugo. Samo vi uživajte. Luciuse, ni ne primjećuješ gdje sam.
„Zašto si me pratila?“, vratila je pogled prema Elizi, koja je sada držala ruke na kukovima, i ljutito gledala Veronicu.
„Zato što me brineš.“ Otpuhnula je pramen kose. „Nikada te nisam vidjela da se ovako ponašaš, iako nitko to nije primjetio, ali uskoro hoće. Neću se praviti da te razumijem, ali Veronica ne mislim da je pijenje dobar način da se riješe probleme. Sama si to rekla!“
„Onda mi ti nađi drugi način!“, očajnički je rekla Veronica, nogama se otiskujući sa tla. Osjetila je kako će uskoro početi plakati. To je bila posljednja stvar koju je sada trebala. Zabacila je glavu i zatreptala nekoliko puta, nadajući se da će suze nestati jednako brzo kao što su se i pojavile.
Čula je da je Eliza pozvala Bonnie, i vidjela je da se vila pojavila, ali nije znala šta ju je Eliza zamolila. Željela je da vikne Elizi kako nema pravo da koristi njenu vilu, ali je shvatila da se ponašala previše djetinjasto. Eliza nije bila kriva ni za šta.
Negdje u pozadini je osjetila tupu bol. Prošlo je toliko dugo od kada ju je glava zadnji put boljela. Nekada je bilo savršeno osjećati bol. Ona je tu bila da bi te podsjetila da si zapravo živ.
Bonnie se ponovo pojavila sada noseći nekakav napitak u ruci. Čisto iz radoznalosti, Veronica se zaustavila. Bila je sigurna da je tim potezom zauvijek uništila cipele.
U nekoliko koraka Eliza joj je prišla, pružajući napitak.
„Popij to.“ Naredila joj je. Veronica je pružila ruku i uzela napitak, i onda upitno pogledala prema Elizi.
„Za šta je ovaj napitak?“
„Jedan jako efektan napitak. Poništava sav uticaj pića“,
Bez daljnih pitanja, otvorila je malu bočicu i popila sve što je bilo napitka. Iskreno napitak je bio grozan, ali se rijetko tokom svog života sretala sa napicima koji su zapravo imali normalan ukus, naravno izuzimajući otrove.
„Šta je ovo?“ Uspjela je reći, nakon što je nekoliko puta progutala pljuvačku, pokušavajući se riješiti ukusa. Eliza se samo nasmijala.
„I je li djeluje?“
„Mislim da da“, rekla, ustajući sa ljuljaške.
Eliza ju je zagrlila. „Sljedeći put, nemoj piti. Budeš stvarno grozna.“
Klimunala je glavom. nije imala dovoljno snage da obeća bilo šta Elizi. Znala je da ovo sigurno neće biti zadnji put da se napila.
„Baš ti hvala na savj-„ U pola rečenice je bila presječena Lysandrinim iznenadim dolaskom. Čim ju je ugledala, Lysandra ju je prostrijelila pogledom. U tom trenutku zahvaljivala je sveogućem Merlinu koji je spriječio da je pronađe u relativno pijanom stanju.
„Svuda sam te tražila! Šta radiš ovdje? Nema vremena za sentimentalne gluposti. Moraš se pripremiti!“, Lysandra ju je zgrabila za ruku. Veronica je osjetila nokte kako joj bodu kožu.
„Za šta se moram pripremiti?“, Veronica je upitala, pomalo zbunjena Lysandrinim nenadanim dolaskom, i grubošću kojom je postupala.
Umjesto odgovora dobila je samo jedan pogled od Lysandre koji je govorio, ti si poludila djevojko. Pogledala je prema Elizi, koja je hodala pored njih. Medeni mjesec, idiote!, obavjestila ju je, a Veronica je poželila o trenutku da se udari po čelu. Pa naravno, nije još kraj.
To je bio samo jedan mali detalj na koji je potpuno zaboravila, jer je cijelo vrijeme bila u potpunosti zaukpljena činjenicom da je željela da se vjenčanje što prije završi.
Kako su se približavala zabavi, Lysandra je pustila njenu ruku. Na zabavi je još uvijek bilo dosta gostiju, iako je to Veronici to bilo relativno čudno, ali onda zar ih nije bilo i prije nekoliko minuta? Kako su mogli propustiti šansu da besplatno jedu i piju koliko ih volja.
„Veronica, čekaj!“, čula je glas iza sebe, koji je prepoznala kao Arachnin. Zaustavila se, i onda polako okrenula.
„Da?“, upitala je. Bacila je jedan brz pogled prema Lysandri, koja je samo gledala u nju, iako bi se Veronica mogla kladiti da je željela prevrnuti oči. Ponovo je pogledala Arachne, kojoj su se sada pridružila njena sestra blizanka, zajedno sa Alecto i Helenom.
„Željele smo se pozdraviti“, rekla je Artemisia, prilažeći joj. Veronica je pretpostavila da je ovo bio trenutak kada ju je trebala zagrliti, ali to stvarno nije željela raditi u sred zabave.
Klimnula je glavom, lagano se smiješeći. „Ne, ovdje. U kući.“
**
Stvarno nije shvatala zašto ju je Lysandra požurivala kada su kovčezi već bili spakovani, a putoključ tek namješten pola šest. A presvlačenje nije uopšte trajalo dugo. Sada je bila obučene u laganu ljubičastu haljinu. Bila je sigurna da nikada više neće obući bilo šta u toj boji. Ali barem je imala sada vremena se oprostiti od svojih prijateljica.
„Vidimo se uskoro!“, rekla je Artemisia, nakon što joj je dala najtopliji zagrljaj koji je mogla dati. Veronica se osjećala nekako hladno poslije njega.
„I duguješ nam bal kada se vratiš“, rekla je Arachne, prijeteći prstom. Onda se samo nasmiješila i zagrlila je. Veronica je bila sigurna da je ovo jedini put kada je vidjela sve svoje prijateljice tako opuštene. Pa dobro, osim Helene, ali nije joj posvećivala preveliku pažnju.
„Da, naravno. Bal je najvažniji“, nije znala odakle je smogla dovoljno snage da odgovori sa nečim smislenim.
Jedina Alecto nije djelovala ni tužno ni sretno. Zagrlla ju je, ali nije rekla ništa, i Veronica je znala da je nešto muči, ali sada je nije bilo previše briga za tuđa osjećanja. Naposlijetku, ovo je bio njen dan. Nadala se da nešto nije bilo ozbiljno.
Pogledala je prema Heleni, i njenim smešim očima, koji su odmjeravale. Helena joj je prišla i ispružila ruke da je zagrli. Nije imala izbora osim da prihvati. Osjetila je Helenine usne nedaleko od svog uha. Ovo još nije gotovo.
Elizu je samo pogledala. Obje su klimnule glavom.
„Nedostajat ćeš mi!“, rekla je Eliza, prekrštajući ruke preko grudi.
Veronica je krenula reći 'I ti meni', ali je shvatila da Eliza nije jedina u sobi.
„I vi ćete meni nedostajati.“
Vrata sobe su se otvorila, i Lucius se pojavio. Udahnula je duboko, ili je barem pokušala. Iako je promjenila haljinu u nešto jednostavnije, i dalje je tu bio korzet, jako čvrsto zavezan.
Uzela je kaput koji je bio prebačen preko stolice i krenula prema vratima. Čula je komešanje iza sebe, i znala je da će biti tu sve dok ne nestane u sekundi. Nije se radovala putovanju putoključem. Bilo joj je jednako mučno kao i aparacija, ali su postojale neke stvari koje je morala uraditi.
Lucius ju je kao i obično uzeo za ruku, i zajendo su krenuli prema dnevnom boravku. Tokom tog kratkom puta, nisu razmjenili ni riječi. Veronica se nikada u svom životu nije osjećala čudnije. Hodala je sa muškarcem kojeg je jedva poznavala, i koji joj je bio muž, i koji joj se sviđao. Bila je potpuno sigurna da će pričati, ali nisu. Cijeloga dana nisu izmjenili ni riječi. Težina tišina se mogla opipati. Željela je reći nešto, ali nije djelovalo kako treba. Mogla je noći provesti birajući riječi koje će reći, i opet ih ne bi smjela reći.
Tišina nije bila loša, ali ovakva vrsta tišine? Prezirala ju je. Jedva je čekala da se ovaj dan završi. Možda i nije.
Bila je izgubljena u svojim mislima, kranje nesigurna u ono što je željela. Bila je rastrgana na dvije strane. Samo se nadala da će uskoro pronaći pravu stranu. Ovako, nije mogla još dugo izdržati.
U dnevnom borakvu je bila dočekana sa jako puno ljudi. Neke od njih nije znala. Njihovi pogledi su ih pratili, kao strvinari koji su tražili hranu. Trudila se da se ne trzne.
Na stolu ih je dočekala prazna konzerva. Ugrizla se za usnicu da bi spriječila smijeh.
„Evo nas“, rekla je Lysandra prilično glasno sklapajući ruke. Onda je pogled podigla prema njima. „Dotaknite putoključ. Trebao bi se aktivirati za nekoliko trenutaka.“
Lucius ju je uzeo, i prinjeo tako da bi je i Veronica mogla dotaći. Našli su se lice u licu prvi put nakon vjenčanje. Nešto u očima mu je bilo drugačije...
Nije imala vremana da shvati šta. U trenutku je bila povučena, da u brzinu nije shvatila šta se desilo. trebalo je samo da vidi kovitlanje boja oko sebe da shvati šta se dešava. Osjetila je kako se sva hrana u njenom stomaku okreće. I u nekoliko treptaja, boje su se prestale okretati, a Veronica se našla u nekoj, bogato ukrešenoj sobi.
Malo je zateturala, ali ju je Lucius uspio zaustaviti. Oslonila se na njega, i udahnula. Soba se prestala okretati.
„Hvala“, rekla je, prinoseći ruku na čelo. Prije nego što je Lucius uspio odgovoriti, vrata sobe su se otvorila, a mali čovjek sa brkovima je ušetao u sobu.
Iako je bio mali i nizak, sa pozamašnim stomakom, uspio je ušetati u sobu, a da to ne djeluje kao geganje. Čim ih je ugledao kako stoje zajedno, ruku pod ruku, osmjehnuo se, i Veronica je ugledala jedan zlatni zub.
„Dobrodošli!“, uzviknuo je, šireći ruke. „Očekivali smo vas! Tako mi je drago gospodine Malfoy što ste došli ovdje!“
Čovjek im je prišao, i rukovao se sa Luciusom. „Ovo mora je da je gospođa Malfoy!?“
Naziv gospođa Malfoy je pokrenuo još jednu buru misli, ali sada nije imala vremena da ramišlja i pokušava shvatiti svaku od njih. Jedino što je znala, da je to zvučalo jako čudno, i da će joj trebati vremena da se navikne.
„Da, da. Gospodine Bartoli, ovo je moja supruga Veronica.“, brzo je rekao Lucius.
Veronica nije mogla suspregnuti iznenađenje. Lucius je djelovao... prijateljski? Da li je to bilo moguće? Morat će se navići i na to. Njegove promjene raspoloženja i maski je bio nevjerovatan. kao onih nekoliko trenutaka koje je bilo potrebno da bi se uništio jedan napitak.
„Veronica, ovo je gospodin Bartoli, vlasnik ovog hotela.“
Pružila je ruku. „Drago mi je, gospodine.“ Prihvatio je ruku, i dao brz poljubac. Onda se okrenuo i rekao nekoliko riječi na italijanskom mladiću koji je stajao pored vrata. bio je toliko prosječan da ga Veronica nije ni zamjetila pored Bartolija.
Željela je znati šta je rekao, ali nažalost nikada nije naučila italijanski, iako joj je majka dolazila iz Italije. Jako čudno, kada je sada gledala na to.
„Pratite me“, rekao je Bartoli, rukom pokazujući prema vratima, i lagano se klanjajući.
Zajedno su krenuli prema vratima, dok je Bartloli hodao ispred njih, rijetko se okrećući.
Hodnik kroz koji su trebali proći je umjesto ukrasa na zidovima zapravo bio ukrašen sa jako mnogo vrata, sa svake strane. Veronica je pretpostavila da su te sobe služile za dolaske, iako nije mogla vjerovati da je zaista toliko soba bilo potrebno.
Iako je na početku djelovao kao kratak, imala je osjećaj da je svakim korakom postajao duži. Ali je ipak uživala hodajući njime. Nije bio klaustofobičan. Obojen u žuto, sa jakim osvjetljenjem, uopšte nije imala takav dojam.
Pogledala je prema Luciusu, ali on ništa nije primjetio. Gledao je pravo, na prvi pogled bi djelovao kao da gleda Bartolija, ali bi se Veronica smjela opkladiti da se zapravo osjećao neugodno.
I napokon su uspjeli doći do stepenica. Upoređujući sa onim u njenom domu su bile nešto uže, ali i dalje je njima sigurno moglo proći na desetine ljudi.
Kada se popela na prvi sprat, tek tada ju je dočekao pravi dokazu luksnuznosti ovog hotela. Dvorana je bila ogromna, sa mermernih pločicama, i jako udobnim sofama u sredini. Vidjela je kako je jedna vještica levitirala jedan jako veliki buket na jedan od manjih stolova.
Iskreno govoreći, bila je zapanjena hotelom, ali godine vježbanja su napokon došle pred pravi test. I ipak, na kraju, je uspjela djelovati kao da joj je dosadno. Kao da je ovo bio samo još jedan hotel koji nije bio izuzetan po bilo čemu.
Ali Bartoli se nije zaustavljao ovdje. Poveo ih je prema liftovima, koji su ih odvezli do posljednjeg sprata. Morala je priznati da je to bilo prilično predvidljivo. Ipak se nadala nekoj sobi na prvom ili drugom spratu.
„Evo, gospodine!“, rekao je Bartoli, pružajući ruku. Veronica je istog trneutka pogledala u pravcu u kojem je pokazivao. Jedina vrata na cijelom spratu? Kako savršeno.
„Hvala vam“, tiho je rekla, ne skidajući pogleda sa vrata, ne želeći da napravi taj korak. Bartoli je kimnuo glavom, i ušao u lift.
Ona nije morala napraviti taj korak. Lucius je to učinio za nju, jer je u trenutku zaboravila da se oslonila na njegovu ruku.
Ovo je bio prvi put nakon vjenčanja da su bili sami, i bila je svjesna činjenice da nisu progovorila ni riječi. Tišina je svakim trenutkom postajala sve teža. Morala je nešto reći.
I kada je krenula da nešto kaže on je otvorio vrata sobe. Ugrizla se za usnu kada je ugledala sobu.
Možda je soba bila na cijelom spratu, i možda je posmilila da je soba bila ogromna, ali je bila u potpunosti u krivu. Soba nije bilo ogromna. Bila je savršeno velika da u nju stane jedan veliki krevet, sa jako puno jastuka, nekoliko fotelja, ormar i stol i stolice.
Suprotno od kreveta je bio ulaz u kupaonicu, koja je bila nešto veća od normalnih dimezija. I na kraju Veronica se pronašla zaljubljena u sobu. Bilo je tu neke magije.
Polako je prišla prozoru i pogledala napolju. Sunce je već počelo zalaziti, i mrak je počeo padati. Ali je na ulicama i dalje mogla vidjeti ljude kako u zagrljaju hodaju, uskim ulicama.
„Gdje smo?“, upitala je, rukom dodirujući staklo. Okrenula se i pogledala ga. Skinuo je kaput, i spustio na obližnju stolicu.
„U Veneciji“, odgovorio je, ispravljajući se.
„Nikada nisam bila u Veneciji“,
„Znam.“
**
Kako je mogla izaći pred njega? Pogledala se još jednom u zrcalo, provjeravajući svoj izgled. Nekada je voljela svoje tijelo, čak je bila ponosna njime, a sada se osjećala tako golo u toj tankoj spavaćici. Okrenula se ispred ogledala, i promatrala svoj odraz.
Ta tako blijeda koža koja se stapala sa bojom spavaćice, čineći je skoro prozirnom. Pogledala se još jednom.
Rekla je prozirnim, da se i sama zapitala zašto ju je uopšte nosila. Udahnula je duboko, pokušavajući pronaći razlog. Nije bilo potrebe. Spavaćica je bila jedina stvar koja će prva biti skinuta sa njenog tijela.
Nasmijala se.
Kao da je imala išta drugo na sebi.
Ako bi se skinula, bila bi potpuno izložena njegovoj milosti ili nemilosti. Obgrlila se rukama, nadajući se da će joj neka sjajna ideja sinuti, ali nije ništa dolazilo.
Tako je sebi djelovala smješno u tom. U toj spavaćici koja ju je podsjećala na one spavaćice koje su nosile osobe koje nikada u svom životu nisu željele da ih iko ikada dotakne.
Uzdahnula je, i povukla krajeve spavaćice, i u jednom spretnom potezu je skinula sa sebe.
Kosu je već pustila. Ni sama nije znala kako je to tačno uspjela, ali na kraju je jedino bilo bitno da je to uspjela uraditi.
Pogledala se ponovo u zrcalo. Da, sada je djelovala puno bolje. Prirodno.
Vrijeme da se skinu maske. Samo je pitanje bilo da li će to svi uraditi.
Okrenula se prema vratima i posegnula za kvakom.
Bilo je vrijeme.
Samo još jedan početak.
**
Nemirno hodao sobom gore-dolje. Nije znao šta više radi u tom kupatilu. Znao je da je bio previše nestrpljiv, ali si nije mogao pomoći. Toliko dugo je čekao da na ovaj trenutak, i samo zbog toga neće dopustiti nestrpljivosti da ovo uništi.
Skinuo je se sve slojeve odjeće koje je imao, sve dok nije bio samo u košulji, i pantalonama. Sjeo je u jedno u mnogobrojnih fotelja u ovoj sobi. Bilo je nevjerovatno šta su sve ljudi smatrali luksuzom. On je cijelu ovu sobu smatrao smiješnom, sa previše blještavila. Sve je bilo tako hladno, kao i on, i to nije želio. bilo mu je dovoljno što je on bio hladan. Mogli su barem zadržati onu iluziju da je sve tako sretno.
Podigao je štapić, i lijenim zamahom prigušio je svijetla u sobi, namjerno ostavljajući upaljeno ono tačno iznad vrata prema kupaonici.
Čuo je kako je ugasila vodu od tuša. Prekrstio je noge, ali nije mogao spriječiti da jednom počne cupakti.
Sa toliko iskustva, i dalje se ponašao kao kakav tinejdžer koji nije znao šta je radio.
Tiho je pozvao kućnog vilanjaka, i naručio vino.
Ne, za nju.
Za njega.
Uzeo je čašu koju mu je vilenjak pružio, i polako počeo otpijati vino. jako polako, dok je pokušavao razaznati zvukove koji su dolazili iz kupaonice. Pokušavao je zamisliti šta je radila.
I odjednom je stala u svemu tome. Bio je potpuno siguran da je zastala pored ogledala na izlazu iz kupaonice. Svi su trudili biti tako savršeno. Osjetio je da je postajao toliko umoran od toga. Ali da je zaista tako bilo ili je jednostavno i dalje bio nastrpljiv.
Bio je tako siguran da je čuo korak, toliko tih da je bio skoro nečujan. Ili je možda ludio od ovog vina. Pogledao je čašu, i zaključio da to nije bilo vino. nije još popio još ni cijelu čašu.
Vrata su zaškripala.
Istog trenutka je pogledao prema njima.
Oštro je udahnuo, šireći oči u iznenađenju.
Uvijek je zamišljao da će pred njega doći u krajnje smiješnoj djevičanskoj haljini koju je samo njegova majka mogla spakovati. Nikada nije vjerovao da će Veronica ikada sama preuzeti incijativu. Tokom svih priprema za vjenčanje bila je tako poslušna, uvijek se slažući sa Lysandrom. Nikada nije ni pomislio da je ovo mogla uraditi.
Stajala je tu ispred njega, potpuno gola. Jednim brzim pogledom obuhvatio je njeno cijelo tijelo. Primjer savršenstva. Njena crna kosa padala joj je preko ramena, nikada dovoljno duga do dođe do grudi. Grudi... bile su manje nego što je očekivao, ali to nije bio ni najmanji problem. Njeno cijelo tijelo, obasjano svjetlošću je bilo sve ono o čemu je sanjao. Ispunjene snova.
Pogledao joj je u oči. Njene sive oči su ga gledale, ali nije mogao reći kako. Viđao je uplašene djevojke, viđao je iskusne djevojke, a sada nije nijedno od toga vidio. Ali joj pogled nije bio leden. Nije bilo ništa. Kao da se pomirila sa nečim.
U tom trenutku je znao da će pokušati da je natjera da vidi ešto suprotno. Natjerat će je da vidi da ovaj brak nije bio samo okov. Natjerat će je da vidi užitak u svemu tome.
Podigla je obrvu.
**
Srela se sa njegovim pogledom. Nije željela da djeluje kao preplašna srna koja je bježala od svog lovca. Primjetila je da ju je odmjerio i također je primjetila da su mu se ivice usana malo trznuli. Kao da se pokušao nasmješiti.
„Priđi“, rekao je tiho, otpijajući jedan gutljaj, onoga što se činilo kao vino.
Na trenutak se osjetila kao da je na inspekciji. Nikada se ranije ovako ranjivo osjećala. Prije nego što je napravila korak, bacila je jedan brz pogled prema noćnom stoliću. Njen štapić je još uvijek bio tamo, ležerno ležeći, ni ne shvatajući koliko se njegova gospordarica osjećala golom bez njega.
„Neću ti ništa uraditi. Ne budi glupa“, nestrpljivo je rekao Lucius. Ipak njen pogled nije mogao proći neopaženo. „Sjedi u krilo.“
Mrzila je naredbe, ali u ovom trenutku cilj je bio da se ovo što prije završi. Prišla mu je, polako sjedajući u krilo. Svoje ruke stavila je oko njegovog vrata, i dalje ga gledajući u oči. Osjetila da mu se ruka pomjerila, i znala je da je spustio čašu vina. Stavio je svoje ruke na njena leđa, polako klizeći niz njih.
Zatvorila je oči, uživajući u tom osjećaju.
Odjednom je prestao micati ruke, i uzdahnula je kada je osjetila njegove usne na svom vratu.
„Sviđa ti se ovo?“ Izazivao je. Pokušala je otvoriti usta nešto odgovori, ali novi osjećaju su svakim njegovim doriom, poljubcom prepljavila njena osjetila.
„Ah!“ To je bila jedina stvar koju je uspjela izustiti.
Lagano je rukom prešao preko njenih grudi, saginjući se da poljubi svaku od njih.
Rukama se oslonila na njegova ramena, a onda promjenila položaj. Sada je nogama ga je nogama mogla obaviti, što je i uradila. Na trenutak je zastao i pogledao ju je u iznenađenju.
Obuhvatio ju je rukama, i podigao. Igrom slučaja krevet nije bio daleko.
Pažljivo ju je spustio na madrac, ne prestajući ljubiti njen vrat, grudi, i ramena. Rukom je prešla preko njegovih prsa, prekrivenih tankom košuljom. Dugme po dugme je počela otkopčavati, dok je on samo tako stajao iznad nje, gledajući je.
Pokušala je to uraditi brzo, ali prokleta košulja je imala previše dugmadi. Prsti su joj se tresli, ali se nadala da to nije bilo primjetno.
Uzeo je njene ruke, i pažljivo počeo otkopčavati. Ipak je vidio. Dopustila je sebi jedan kratka osmijeh, koji nije predstavljao ništa poesbno. Samo se osjećala nekako čudno. Cijelo tijelo joj je gorilo od želje da ga osjeti. Ruke su je boljele od potrebe da sa ovim završi.
Prekrivači su bili tako mekani. Ležala je u njima, posmatrajući Luciusa dok je skidao pantalone. Čim ga je pogledala shvatila je koliko je on zapravo bio snažan. Svaki mogući mišić je djelovao napeto, u iščekivanju.
Kada je napokon završio sa skidanjem, vratio se u krevet. Opet ju je počeo dodirivati, pružati takav užitak za koji nije znala da je moguće. Osjetila je njegove ruke na svakom svom dijelu tijela. Svaki dio tijela joj je gorio, čak i oni koje nikada nije dotaknuo.
Osjetila je njegove poljubce i po prvi put je pomislila da je možda voli. Bila je to velika pogreška, i znala je, ali si sada nije mogla pomoći. Sve je bilo tako savršeno.
Lagano joj je stisnuo grudi, a ona se izvila, ispuštajući tihi uzdah. Polako je rukama i usnama prelazio preko njenog stomaka, bolno polako dolazeći do onog mjesta gdje je osjećala najveću želju. Obavila ga je nogama, pokušavajući ga požuriti. Bila je spremna.
I onda ga je osjetila.
I onda je osjetila bol. Zastenjala je.
I onda je uslijedio užitak.
Nešto najbolje na svijetu.
Ovo je bilo vrijedno svega. Ovo je bilo sve što je bilo potrebno da sve drugo zaboravi.
